Arcadia ili Arkadíja
(Αρκαδία)
Pokrajina u Grčkoj, u središnjem dijelu Peloponeza. Ime
je dobila prema mitološkom slovu Arcas, a povijest je na
tom području zabilježila razdoblja od Rimskog do
Bizantskog Carstva, pa čak i kratak period pod Francima
prije no što su sredinom 15. stoljeća pokrajinu zauzeli
Turci. Nakon 400 godina otomanske vlasti Arkadija je bila
postala epicentrom grčke borbe za nezavisnost.
U mitologiji Arkadija slovi za domovinu boga Pana, “kojeg
se moglo čuti kako svira na siringi na brdu Menalusu“.
Stanovnici Arkadije vodili su po predanju jednostavan,
ali sretan pastirski život i bili su čuveni po svojoj
muzikalnosti kao i po svom prastarom porijeklu, tj.
rodoslovlju koje je navodno sezalo unatrag sve do
Mjeseca. Pripisivala im se stroga pravičnost i rustikalna
gosto-ljubivost, ali i veliko neznanje, te nizak životni
standard. Zahvaljujući literaturi i likovnim umjetnostima
tijekom duge povijesti, to je mjesto u kolektivnoj
svijesti poprimilo značenje mjesta iskonske sreće
(Utopija; simbol Zlatnog doba), premda je stvarni
krajolik historičar Polibije, i sam Arkađanin, još
nepristrano opisivao kao “siromašnu, ogoljelu, stjenovitu
i hladnu zemlju, kojoj nedostaju sve udobnosti života i
koja jedva da ima hrane za par mršavih koza”. Grčki su
pjesnici zato zazirali od toga da svoje pastirsko
pjesništvo lociraju u tu Arkadiju, pa su i scene, neke
najčuvenije među njima, npr. u Teokritovim Idilama
smještene na Siciliju, pune cvjetnih livada i sjenovitih
gajeva, u koje je premješten i bog Pan, kako bi mu
umirući Dafnis mogao vratiti njegovu pastirsku frulu. U
latinskom pjesništvu, poimence u Vergilijevim Eklogama
nastao je pravi prevrat tumačenja Arkadije, naime njena
idealizacija, pri čemu se mitska istina zaodijeva
suvremenim, elegičnim osjećajem prolaznosti, a u petoj
Eklogi bilježi se i prva pojava (Dafnisova) “groba u
Arkadiji”. Nakon zamiranja pastoralne poezije u srednjem
vijeku, talijanski pjesnik Jacopo Sannazaro oživio je u
renesansi svojim bukoličkim spjevom Arcadia 1504. godine
(1502., prema Erwinu Panofskom) kao emocionalno iskustvo
i utopijsko carstvo po uzoru na Vergilija, ali je to
carstvo za Sannazara jedno nepovratno izgubljeno carstvo,
a poezija ispunjena duhom reminiscencija i melankolije.
U poznatoj latinskoj frazi Et in Arcadia Ego nedostaje
glagol esse (biti), što je uzrokovalo/omogućilo niz
različitih išči-tavanja: od grobnog epitafa, s kog se tom
rečenicom upozoravajući obraća sama Smrt: I ja (sam) u
Arkadiji ili I u Arkadiji sam (me ima), započelo je
latinskoj gramatici neprimjereno interpretiranje fraze
kao obraćanje u prošlom vremenu, u prvom licu kao: I ja
sam bio u Arkadiji, kakvo se do danas zadržalo, a steklo
popularnost i u daljnjoj literaturi, u npr. njemačkom
pjesništvu, s početnim stihovima Schillerove pjesme
Resignation: Auch ich war in Arcadien geboren…
Prva uprizorenja natpisa i teme u tom smislu nailazimo na
istoimenoj slici baroknog talijanskog majstora Francesca
Guercinija (datirano 1621-1623., Rim, Galleria
Nazionale), koja ujedno oprimjeruje i navedenu preinaku
teme idile u temu Memento mori, upozorenje o prolaznosti
života, u značenje blisko duhu vremena baroka.
Najpoznatiji primjeri takvog, do danas uvriježenog
iščitavanja fraze su dvije inačice teme Pastira u
Arkadiji, francuskog slikara Nicolasa Poussina (jedna iz
1627. godine, sada u Devonshire Collection, Chatswort, a
druga, slavnija, naslovljena Les bergers d`Arcadie, iz
1645-1650. godine, u Louvreu, Pariz). U likovnim
umjetnostima tema će zadobiti daljnje nove
interpretacije, kako je uvjerljivo u svojoj istoimenoj
studiji pokazao Erwin Panofsky, sve do doba rokokoa
(Watteau, Boucher, Fragonard), gdje zvuči manje kao
moralizirajuće upozorenje, a više kao utopijsko, utješno
obećanje: I u smrti je Arkadija.
Literatura:
Panofsky,
Erwin: Meaning in the Visual Arts. University of Chicago
Press, 1955/1993