Bribir,
naselje u Šibensko-kninskoj županiji dvanaest km
sjeverozapadno od Skradina. Prema popisu iz 2001. godine,
u mjestu je živjelo 79 osoba.
Povijest
Najstariji tragovi života otkriveni su u polju nedaleko
od rječice Bribirčice, donji tok rijeke Krke, gdje su
nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba.
Najznačajniji arheološki spomenici (od prethistorije,
potom antičkog i srednjovjekovnog doba) nalaze se na
Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije
početkom 1. tisućljeća pije Krista. Do dolaska Rimljana
naselje je bilo kao utvrđena liburnska gradina, a već u
1. st. opasana je jakim zidanim bedemima, te je, nazvana
Municipium Varvariae, stekla status municipija. Tijekom
prvih stoljeća Varvaria je postigla procvat, su je u
vrijeme seobe naroda zadesile teške okolnosti, kao i
ostala naselja na području prostranoga Rimskoga Carstva.
Ruševine antičkoga grada nakon avaro-slavenskih provala
naselili su Hrvati, koji su naziv Varvaria preinačili u
naziv Bribir i utemeljili srednjovjekovni grad. Pojedini
istraživači identificirali su današnji Bribir s antičkim
naseljem Arauzona, ali prvo svjedočanstvo o tome mjestu
nalazimo kod bizantskog cara √ pisca iz 10. st.
Konstantina Porfirogeneta, koji u popisu hrvatskih
županija navodi i županiju “Brebara”, a zabilježen je i
naziv “Brebir”. Ondje su otkriveni i konzervirani ostaci
brojnih građevina. Ističu se impozantne rimske gradske
zidine, građene od velikih kamenih blokova, zgrade za
stanovanje opremIjene cisternama za vodu, te sustav
javnih cisterni za opskrbu grada vodom; nalaz rimskog
mauzoleja sa sarkofazima svjedoči o visokoj razini
umjetničkoga stvaralaštva. Iz ranohrvatskoga je razdoblja
šesterolisna crkva, iznad koje je kasnije uređeno
groblje. Procvat je Bribir dosegnuo u vrijeme kada su tu
stolovali Šubići, najmoćnija hrvatska porodica na
prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Srednjovjekovni
dokumenti spominju neke javne zgrade (curia, hospitalium)
i crkve (Sv. Marija, najveća tamošnja građevina,
franjevačka bazilika s tri broda i ulomcima crkvenoga
namještaja romaničko-gotičkih oblika; Sv. Spas i Sv.
Ivan). O bogatstvu tih crkava govori oporuka Pavla II
Šubića, koji je baniju primorsku (Dalmaciju i Hrvatsku)
dobio od kralja Andrije III godine 1293. u nasljedno leno
za svoju porodicu, a 1346. crkvi sv. Marije darovao je
veliki pozlaćeni križ, pozlaćeni relikvijarij, pozlaćenu
kadionicu, humerale s biserjem, te bogato ukrašeno
crkveno ruho i knjige. Grad su porušili i zaposjeli
Turci, a nakon njihova povlačenja stanovnici se nisu više
trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom
podnožju.
Literatura:
Klaić, Vjekoslav: “Povijest Hrvata”, knjiga 1, str. 318.
Enciklopedija likovnih umjetnosti, knjiga 1, str. 499.