Et In Barbaria
Ego
Izložba Et In Barbaria Ego u Meštrovićevu paviljonu √
Domu HDLU-a, Zagreb, inicijalni je korak radi upoznavanja
šire javnosti sa istoimenim projektom Milivoja Bijelića,
zagrebačkog umjetnika, nastanjenog od početka 1980-ih u
Düsseldorfu (Njemačka). Ova izložba √ praćena dvjema
istovremenim izložbama u Salonu “Josip Račić”
(naslovljena kao U-Zor) i u Galeriji Canvas (Oče-Vid)
gdje se prezentira izbor radova iz slikarskog, grafičkog
i fotografskog opusa ovog umjetnika, koncentrira se na
novi, dodatni segment u Bijelićevu stvaralaštvu
posljednje tri godine, kojim on svojoj umjetnosti
pridružuje jednu širu dimenziju, te uključuje refleksije
o iskustvima umjetnosti aktualnima od 90-ih godina,
poznatima pod nazivima institucionalna kritika, putem
umjetnosti u javnom prostoru i umjetnosti kao uslužne
djelatnosti, pa sve do community-based Art ili
conditional Art. Međutim, prije negoli na sličnosti s
navedenim pojavama, Bijelićev projekt upućuje na otklone
od njih, čemu uvelike pridonosi specifičnost izabranog
mjesta za projekt √ Bribir, Dalmacija (Hrvatska), njegova
osebujna topologija i historija, koja igrom slučaja
određuje unekoliko i Bijelićevu biografiju, pa time
implicira i pitanja o odnosu osobne i
kolektivne/teritorijalne sudbine, koliko i potiče na nova
promišljanja o odrednicama u suvremenoj “industriji
kulture” uopće, o (anti-) globalizaciji i ekonomizaciji,
o autonomnosti i kontekstualnosti sistema umjetnosti.
Et In Barbaria Ego opsežno je zamišljen, otvoren,
umjetnički zamišljen i društveno angažirani projekt koji
podrazumijeva, među ostalim ostvarenja u vidu kombinacije
i daljnje razrade dosad poznatih oblika umjetničkih
djelovanja, primjerice permanent installation i work in
progress, koji se očituju u djelima in situ kao i u
procesima razmjene radnih i egzistencijalnih iskustava
domaćih i stranih umjetnika te kreativnih djelatnika
najrazličitijih provinijencija (arhitekata, sociologa,
filozofa, literata...). Projekt je i, premda
internacionalno orijentiran, mjesno-specifičan i
konkretno domesticiran u zgradi bivše školske zgrade u
Bribiru (zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, datoj
na raspolaganje projektu daljnjih 20 godina) u kojoj bi
se √ nakon nužne obnove ratom devastirane građevine, što
je jedan od prvih koraka u realizaciji projekta √
odvijale aktivnosti pozvanih umjetnika i drugih
sudionika, i temporarno i u smjeru “gradnje” stalnog
postava √ zbirke i arhiva, čiji je nastanak rezultat
procesualnog pristupa višeznačnim tematskim okvirima i
daljnjim razradama projekta.
Ovoj konkretnoj okosnici projekta prethodi
povijesno-umjetnička pozadina, koja se odnosi na
utopijski nadahnut, u svojim značenjima često modificiran
historijat teme Et in Arcadia ego, koja je zaokupljala
pažnju od antike do npr. Goethea, Schillera, Schuberta …
Arkadija, koja se smatra u-toposom sreće, često je
predstavljana riječju i slikom u sceneriji pastoralnih
igara s njihovim ladanjskim flairom. Ta obilježja
nalazimo npr. i u hrvatskog, lokalno-patriotski
orijentiranog dramatičara Ivana Gundulića, čiji “san” je
nekoliko stoljeća kasnije oslikao njegov sunarodnjak
Vlaho Bukovac. U moderno doba u smislu teme i latinske
fraze Et in Arcadia Ego pomno je interpretirao
znanstvenik Erwin Panofsky, koji nas √ prateći povijesne
mijene tumačenja ovog iskaza √ “vodi” od zamisli Arkadije
kao mjesta iskonske sreće i ljepote (u npr. Vergilija) do
višesmislenih mogućnosti iščitavanja / uprizorenja tog
mjesta kao onog na kojem odzvanja upozorenje: Čak i u
Arkadiji postoji smrt (Guercino, 1621-1623), ili sjetno
govori nostalgija: I ja sam živio u Arkadiji (do danas
primjenjivo, iako latinskoj gramatici neprihvatljivo i
netočno čitanje!), pa sve do obećavajućeg: I u smrti može
postojati Arkadija...
Na izložbi Et In Barbaria Ego pojavljuje se reprodukcija
Poussinove verzije arkadijske teme (druga verzija iz
1640-1645. godine, u Louvreu) kao uvećani isječak poznate
slike kao staffage, tek priklonjene na model školske
zgrade u Bribiru, te je jednako moguće koliko i upitno da
Bijelić time temu aktualizira u odnosu na konkretno
mjesto Bribir, koliko i ironizira npr. postmodernu
sklonost citatnosti.
Kako god bilo,
povijesna pozadina evocirana je metaforički u projektu
već i nazivom Barbaria koji korespondira s Arcadia,
koliko i s konkretnom historijom odabrane lokacije:
Bribir je mjesto u Šibensko-kninskoj županiji, smješteno
u podnožju značajnog arheološkog nalazišta Bribirska
glavica, antičko-liburnske naseobine (VARVARIAE), a u
srednjem vijeku sjedište hrvatskih vladara Šubića.
Njegovu sadašnjost (kao i niz drugih, sličnih mjesta u
Hrvatskoj) nažalost obilježava ne toliko
kulturno-povijesni kontinuitet, koliko tragovi
devastacija i pustošenja iz proteklog rata. U zapitanosti
nad činjenicom o tom sadašnjem stanju, kulturno-socijalni
projekt Et In Barbaria Ego usmjeren je na revitalizaciju
i kulturalizaciju tog područja, manje s propagandističkim
pozivom “k boljoj budućnosti”, a kudikamo više s
uvjerenjem u (provjerljivu) realnu učinkovitost
prisutnosti i djelovanja umjetnika u realnim, stvarnim
datostima √ s npr. pitanjima na razini značenja
“barbarstva” naspram “kulture”. S druge strane i
istovremeno √ mjesto Bribir, i kao genius loci i kao
mjesto jednog (Bijelićeva) umjetničkog projekta √ sa
svojom specifičnom, geo-kulturološkom i političkom
pozicijom markira (u prošloj i budućoj projekciji) i
jedan nimalo izoliran suvremeni kulturni kontekst “rubnog
prostora” koji definiraju oni (danas sve češći) vidovi
umjetničkih pristupa kojima je svojstven napor za istupom
iz rutiniranih mehanizama “produkcije kulture” s
utjecajem povijesnog uvida u procese “nastajanja”
kulturnih parametara. Takvi napori preferiraju
“periferiju”, “marginalno” naspram “centara”, te
postavljaju nova mjerila u kulturološkoj identifikaciji √
stariji, “pionirski” primjeri takvih djelovanja
posljednjih desetljeća su npr. Marfa / Texas, koji je
realizirao američki umjetnik Donald Judd (što su u
potrebi za oslanjanjem na “tradiciju moderne” kritičari
imenovali i kao “Bauhaus- -Texas”); projekt MARIPOSA /
Teneriffa (u realizaciji Helga&Hans-Jürgen Müller);
Bruce Nauman / Arizona, te Insel Hombroich / Njemačka...
Zanimljivost tih projekata sastoji se u tome da su
postojani u djelovanju koje organiziraju lokalno,
zadržavajući internacionalno određenje i k tome
odolijevaju šarmu (donedavno zvanim main stream)
globalnoga, inzistirajući na kritičkoj distanci, bez
zahtjeva za elitarnim…Riječ je o eksperimentalnom
pristupu koji elaborira i “ozbiljno shvaćene” (naime
isključivo tržišno orijentirane, i time kao “uspješno”
valorizirane) kao i “alternativne” modele
kulturno-umjetničkog djelovanja unutar zapadnog i
“globaliziranog” svijeta. Takvim primjerima nedostaje
očito naivnost pred-postmodernog impetusa avangardističke
provinijencije, ali im nimalo ne nedostaje karakterna
crta još udaljenijeg srodnika homo ludensa. U tom spoju
pozicija i realni genius loci (Bribir) i utopija
(Arkadija) postaju “drukčiji prostor” blizak heterotopiji
Michela Foucaulta, onog prostora naime na kome
interferiraju javni karakter kulturnog djelovanja i
autonomnost umjetničkih, kreativnih orijentacija.
Prof. Dr. Blazenka Perica
Düsseldorf, srpanj 2007.